Sigurno ste čuli za imena poput Standard & Poor’s, Moody’s ili Fitch. Ali da li znate šta ona zapravo predstavljaju? To su tri najveće eksterne institucije za procjenu kreditnog rizika (ECAI) na svijetu, specijalizovane firme koje ocjenjuju kreditnu sposobnost (bonitet) država, banaka i kompanija. Njihov zadatak je da procijene koliko je određeni dužnik pouzdan, odnosno kolika je vjerovatnoća da će ispuniti svoje finansijske obaveze na vrijeme. Ocjene koje izdaju ove agencije nazivaju se kreditni rejtinzi i obično su predstavljene slovnim oznakama (npr. AAA, BB, C itd.).
Što je ocjena bolja (bliža AAA), to se dužnik smatra finansijski stabilnijim i manje rizičnim, dok niže ocjene upozoravaju na veći rizik neizmirivanja obaveza. U suštini, kreditni rejting funkcioniše kao ocjena povjerenja, nešto poput finansijskog izvještaja o „karakteru“ države ili kompanije, razumljivog investitorima širom svijeta. Ove ocjene mogu da utiču na odluke investitora, kamatne stope po kojima se zemlje i firme zadužuju, pa čak i na ukupnu ekonomsku reputaciju jedne zemlje.
Kako i kome se dodjeljuju kreditni rejtinzi?
Kreditni rejtinzi se dodjeljuju državama i velikim institucijama ili kompanijama koje traže finansiranje na tržištu kapitala. Najčešće država ili kompanija zatraži ocjenu od rejting agencije prije izdavanja obveznica ili uzimanja velikog kredita. Agencije tada analiziraju finansijske izvještaje, nivo duga, ekonomske pokazatelje, stabilnost prihoda, kvalitet upravljanja i mnoge druge faktore. Tim finansijskih analitičara unutar agencije proučava dostupne podatke, razgovara sa predstavnicima te države ili kompanije, pa čak prati i širi ekonomski kontekst i vijesti.
Na osnovu sveobuhvatne analize, agencija kroz svoj interni odbor donosi odluku o rejtingu. Važno je naglasiti da je rejting mišljenje agencije o kreditnom riziku – nije garancija, već stručna procjena. Rejting agencije povremeno preispituju i ažuriraju ocjene (npr. jednom godišnje ili po potrebi), naročito ako dođe do značajnih promjena u poslovanju ili ekonomiji dužnika.
Kome se dodjeljuju rejting ocjene? Prije svega, tu su državni rejtinzi – ocjene kreditne sposobnosti država. Gotovo sve države koje se zadužuju na međunarodnom tržištu imaju svoj rejting. Zatim, velike kompanije (posebno one koje izdaju obveznice ili imaju javne dionice) često dobijaju rejting, kao i banke i druge finansijske institucije od sistemskog značaja. Rejting se obično ne dodjeljuje malim firmama ili pojedincima – banke za njihovu kreditnu sposobnost koriste druge metode.
Ko u Crnoj Gori dobija rejting?
Kao i većina država, Crna Gora ima svoj kreditni rejting. Trenutno, agencija Standard & Poor’s (S&P) ocjenjuje Crnu Goru sa B+. To je ispod investicionog ranga (što znači da investitori smatraju da postoji značajan rizik), ali dobra vijest je da je taj rejting u posljednje vrijeme poboljšan i održava se stabilnim. Sličnu ocjenu daje i Moody’s. Njihov rejting za Crnu Goru je Ba3. (Moody’s koristi nešto drugačiju nomenklaturu, ali Ba3 približno odgovara S&P ocjeni BB-). Ove ocjene govore da međunarodna finansijska tržišta vide Crnu Goru kao relativno rizičnog dužnika, ali i da prepoznaju napore države da održi makroekonomsku stabilnost i sprovede reforme kako bi poboljšala svoj rejting.
A šta je sa kompanijama i bankama u Crnoj Gori? Domaće kompanije nemaju direktno dodijeljen rejting od strane ovih velikih agencija. Jednostavno, naše tržište je malo i kompanije se uglavnom ne zadužuju kroz međunarodne obveznice koje bi zahtijevale takvu ocjenu.
Međutim, u Crnoj Gori postoje komercijalne banke koje posluju kao članice međunarodnih bankarskih grupacija čije matične banke imaju rejtinge. Te ocjene posredno odražavaju i snagu njihovih podružnica kod nas. Na primjer, Erste Group (Austrija), koja je matična banka Erste banke u Crnoj Gori, ima veoma visok kreditni rejting. Prema S&P, on iznosi A+, što označava visok stepen finansijske pouzdanosti. Moody’s za Erste grupaciju daje ocjenu A1, a i agencija Fitch drži rejting Erste banke na nivou A. Drugim riječima, Erste Group spada među najbolje ocijenjene banke u srednjoj i istočnoj Evropi, što takođe potvrđuje stabilnost poslovanja i finansijsku snagu njene podružnice u Crnoj Gori.
Kako banka koristi kreditne rejtinge u praksi?
Kreditni rejtinzi nisu tu samo da bi investitori odlučili gdje da ulože novac – oni igraju važnu ulogu i unutar samih banaka, posebno u oblasti upravljanja rizicima i regulatornih zahtjeva. Konkretno, banke koriste ove ocjene prilikom obračuna adekvatnosti kapitala. Prema regulativi Centralne Banke Crne Gore (koja je usklađena sa Basel IV standardima i pravilima EU), banke moraju da drže određenu količinu kapitala u odnosu na svoje rizične plasmane. Što je plasman rizičniji, to banka mora izdvojiti više kapitala kao zaštitu.
E, tu na scenu stupaju rejting agencije i njihove ocjene. CBCG, prema članu 178 Odluke o adekvatnosti kapitala kreditnih institucija, dozvoljava bankama da se oslone na eksterne rejtinge kako bi odredile ponder rizika za određenu izloženost. Ovim članom se takođe definišu priznate eksterne institucije za procjenu kreditnog rizika (a to je upravo „velika trojka“ o kojoj pišemo), kao i raspoređivanje rejtinga u odgovarajuće stepene kreditnog kvaliteta, koje možete vidjeti u sljedećoj tabeli.
| Vrsta rejtinga | Stepen kreditnog kvaliteta | Oznaka rejtinga | ||
|---|---|---|---|---|
| Standard&Poor's | Moody's | Fitch | ||
| Dugoročni kreditni rejting | 1 | AAA do AA- | Aaa do Aa3 | AAA do AA- |
| 2 | A+ do A- | A1 do A3 | A+ do A- | |
| 3 | BBB+ do BBB- | Baa 1 do Baa3 | BBB+ do BBB- | |
| 4 | BB+ do BB- | Ba 1 do Ba3 | BB+ do BB- | |
| 5 | B+ do B- | B1 do B3 | B+ do B- | |
| 6 | CCC+ i niži | Caa1 i niži | CCC+ i niži | |
Jednostavno rečeno, ako banka ima potraživanje (npr. plasman ili ulaganje) prema dužniku koji ima visok kreditni rejting, onda se i rizik gleda kao manji, pa regulator propisuje niži ponder rizika za tu izloženost. Niži ponder znači da banka mora držati manje svog kapitala vezanog za taj plasman. Suprotno tome, ako dužnik ima lošiji rejting, ponder rizika je veći, što zahtijeva veći iznos kapitala za pokrivanje rizika.
Osim za regulatorne kalkulacije, banke koriste kreditne rejtinge i u svojim internim procesima odlučivanja. Na primjer, kada banka procjenjuje da li da odobri veliki kredit nekoj kompaniji ili da uloži u određenu obveznicu, postojeći rejting te kompanije ili države biće jedan od referentnih podataka. Rejting neće biti jedini faktor, ali međunarodna ocjena može poslužiti kao objektivni pokazatelj rizika koji je prepoznat i od nezavisne strane. Takođe, cijene po kojima banke pozajmljuju novac jedne od drugih ili od međunarodnih investitora mogu zavisiti od njihovog sopstvenog rejtinga: banka sa boljim kreditnim rejtingom moći će da se zadužuje po nižoj kamati, što znači jeftinije finansiranje i za njene klijente.
Ukratko, kreditni rejtinzi su duboko utkani u finansijski sistem: oni pomažu bankama da kvantifikuju rizik, da ispune regulatorne standarde i da donesu odluke zasnovane na dovoljnoj količini informacija. Za klijente banke, indirektno, to znači da stabilan rejting banke (bilo matične grupacije ili same banke) može uliti dodatno povjerenje da ta institucija posluje sigurno i u skladu sa međunarodnim pravilima, što je svakako dobra vijest za svakog ko u njoj čuva svoju štednju ili uzima kredit.
Napomena: Rejtinzi navedeni u tekstu važe na dan pisanja ovog blog posta.
Pripremila: Služba za strateško upravljanje rizicima Erste banke